Na svetak svetoga Martina, patrona Gradišća i Željezanske biškupije, pozdravio je biškup Egidije Živković vjernike u punoj katedrali svetoga Martina u Željeznu. Posebno je pozdravio grčko-pravoslavnoga metropolita Arseniosa Kardamakisa i gradišćanskoga superintendenta Roberta Jonischkeita. Isto tako je pozdravio brojne predstavnike politike, zemlje, općin, far i vlasti. Iskrene želje za brz oporavak izrazio je zemaljskomu poglavaru Hansu Petru Doskozilu, ki je pratio prijenos svečevanja prik interneta.

U svojem uvodnom govoru je biškup pozvao vjernike, da pogledaju na primjer svetoga Martina. Njegov život triba oživiti u Crikvi i društvu. Biškup je hvalio za dobrostanje i slobodu ter prosio za mir, pomirenje i jedinstvo – u Gradišću i po cijelom svitu.
 

U svojoj prodiki opisao je biškup patrona Gradišća kot svitli primjer vjere, ljubavi i humanosti. Martin, ki se je rodio pred već od 1700 ljeti, da je jedan od nas – človik, ki se je sastao s Kristušem, podilio svoj život i svidočio milosrdnost i vjeru svojim vlastitim životom.

Njegov oganj gori i danas i tribao bi nastaviti nositi svitlo, toplinu i ufanje u naše vrime. Biškup je naglasio, da sveti Martin nosi svitlo na tri načine: za Crikvu, za društvo i za život.
 

Kot svitlo za Crikvu nas Martin spominja, da biti kršćan nije privatna pobožnost, nego živa zajednica. Crikva ne smi biti čuvarica pepela, nego mora biti nositeljica ognja. Kade ljudi molu, svečuju, dilu i prenosu svoju vjeru, neka sjaji svitlo svetoga Martina.
 

Za društvo je Martin simbol protiv sebičnosti, mrzline i ravnodušnosti. Kršćani bi tribali nositi svitlo ljubavi i solidarnosti na ulice, u obitelji i na djelatna mjesta – i zalagati se za život, posebno za ranjive, nerodjene, osobe s invaliditetom i marginalizirane živote.
 

Konačno je Martin i svitlo za osobni život. Oni, ki drugim pristupaju pažljivo, pripravni na pomoć i puno sućutenja, ki uzdižu namjesto da se povlaču, i sami postaju nositelji svitla.

Na ta način more nastati zajednica, ka živi kot velika obitelj svetoga Martina, omogućuje život i ga potiče. Na kraju je biškup prosio svetoga Martina, da njegov oganj gori u Crikvi, u društvu, u obitelji i zajednica ter u srci.
 

Svetačnost je bila većjezična: na nimškom, hrvatskom, ugarskom i romskom jeziku. Glazbene aranžmane osigurali su Gradišćanski vojni orkestar pod peljanjem pukovnika Kausza, Gradišćanski zemaljski omladinski zbor s voditeljicom Lindom Devos i Tamburica Uzlop; orguljaš Mario Weber svirao je na orgulja, sudjelovao je i kantor David Prior, a Lena Poglitsch nastupila je kot solistica.
 

Po svečevanju je svim nazočnim podiljen tradicionalni Martinski roglić i po prvi put novo biškupijsko vino za Martinju.

Slike: Biškupija Željezno/Franz Josef Rupprecht