Moć kršćanstva je sakrita u prijateljstvu. Prez njega duša postaje „suha“, slikovito rečeno, puca kot zemlja, ka nije dugo vidila vode. Prijatelj se u nevolji pozna, on je negdo, ki batri, hrabri, pokazuje smjer, daje tanače. Jezuš je bio najbolji prijatelj svojim apoštolom, svakomu od njih, kot da ne postoji nigdo drugi. Isto želji biti i naš prijatelj. Prva apoštolska pobudnica pape Leona XIV., „Dilexi te“, „Ja te ljubim“, zasniva se na Jezuševi riči zajednici u Filadelfiji, a spominja u knjigi Otkrivenja (Otkr 3, 9), Otajnom očitovanju. Zapravo se ova pobudnica nastavlja na „Dilexit nos“, „On nas je ljubio“, encikliki pape Franje, ku on sam nije mogao dovršiti. Prijatelj je svenek na strani slabijega, ugroženoga, siromašnoga. Na neki način to je tema i ovih enciklikov - Božja ljubav, ka se očituje u zauzetosti za siromašnoga.
 

Morebit su najbolji primjer za ovu nesebičnu ljubav sveci. Na pamet mi dojdu slijedeći sveci, ki su se zalagali za siromahe, betežne i nevoljne. Blaženi p. Ante Gabrić i, jedna nam manje poznata, ali jednako vridna redovnica, Francesca Xavier Cabrini. Ante Gabrić se je kot misionar darovao ljudem u Indiji, a Majka Cabrini, kako su ju ljubezno zvali, na čisto drugom kraju svita, u New Yorku, kade je djelovala na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Njoj je bila želja, pojti u Kinu i onde pomagati i nazvistiti Božju rič, ali joj nije prošlo za rukom. Bog je htio, da doma, u Ameriki, vrši svoju misionarsku službu. Svi dva su se posvetili najbolje dici, osiguravali im hranu, noćevanje i brigu. Majka Cabrini neumorno je djelala na obrazovanju dice, šila im pratež, skrbila, da se izuču meštrije i da ne budu na ulici, kade ih je čekao samo kriminal.
Svi dva su imali čuda zvanj, svi dva su djelali u samozatajanju ali predano, nenametljivo i hrabro. Mi ne moramo bar kamo putovati, da bi bili kot oni. Dovoljno je, „ćutiti bilo“ (tucanje srca) ljudi, ki nam dojdu ususret, ne nek naših kotrigov obitelji, nego i nam nepoznatih osobov, kimi smo okruženi, bilo na djelatnom mjestu, bilo prilikom obavljanja svakidanjih aktivnosti. To je bit služenja vlastitom nazočnošću. Djela milosrdnosti, po ki ćemo na kraju života biti sudjeni, su upravo ta, za ka Jezuš mari, smo li ih činili. Smo li bili ovde za druge? Smo li, i kada im nismo mogli pomoći nekim osobitim djelom duhovne ili tjelesne milosrdnosti, naprosto bili dostupni, pripravni sjesti iako na pet minut uz nekoga u nevolji. Siromah neće morebit biti očit, kričati nam u lice. Ali svojim stavom pokazat će nam, da ča triba.
 

Majka Cabrini je s ulice izvlačila prostitutke iz ralja njihovih svodnikov. P. Ante Gabrić obnavljao je razrušeni grad Bošonti, s radošću prateći razvitak obnove i osiguranja sredstav. Nigdo nije mogao njim uzvratiti. Nije ni tribao. Nisu pitali, ča oni imaju od svega toga, da li veselja zbog tudje sriće, tudjega smiha. Naši siromašni ćedu u nebu moliti za nas, ar ćedu se spomenuti, da smo ih rado imali. Iako na pet minut. Iako samo smihom ili iskrenom, prijateljskom ričom.

Slika: Pixabay