Pastirsko pismo za Martinju 2025.

Drage sestre i brati,

draga dijecezanska obitelj!

„Kad je prišlo spunjenje vrimena, poslao je Bog Sina svojega“, veli Sveto pismo. Nova doba spasenja začela je utjelovljenjem Boga u Jezušu Kristušu. Božje obećano vrime je zora njegovoga kraljevstva. Mi živimo u ovom novom vrimenu, i oni, ki još ne poznaju Boga ili ga taju, ter oni, ki išću Boga i vjeruju u njega, prem svake sumnje. Ni njim nije udaljenost, ni pomrčanje Boga tudja. Naše vrime je darovano vrime, vrime milosti, vrime u ko je upisana Božja nazočnost.

Čuda ki veli: „Već ne razumimo ovo vrime.“ Oni su preopterećeni, umorni, rezignirani su, puni su strahom i pitanj. Prez budućnosti su, prez prošlosti i prez sadašnjosti, izvan vrimena. Stari ljudi poznaju nevolju, mladi kanu bižati od nje.

Svaka dob izaziva, i naša: nezaposlenost, ekonomska nesigurnost, inflacija, previsoke cijene, bankroti, osamljenost, siromaštvo, otudjenje, manjkanje solidarnosti, zaduženost i okrivljavanje, nezainteresiranost za ljude i big u odvisnost. Biti prepušćen na milost i nemilost influencerov i kreatorov mišljenja isto tako more zničavati. Političari, socijalni partneri, zemlje, općine, ekonomski velikani i globalni igrači, kreatori tržišća i financijski žongleri potrknu se na vlašći odluka. Kako se moru bolnice financirati i kako se more zasigurati skrb i podvaranje? Će li i dalje biti pedagogov i učiteljev, ki su pripravni, preuzeti izazovnu zadaću u škola? Gdo će preuzeti političku odgovornost, izložiti se kritiki sa svimi političkimi dibinami i prelomi? Će li postojati pravo na djelo za sve, život izvan granice siromaštva i pomoć onim, ki su pali, bili zrušeni ter su još svenek i ovde kod nas ishasnovani? Je li djelo vridno truda i je li hasnovito? Umjetna inteligencija neće moći nadomjestiti ljude; ona nije strastvena ni empatična, ne batri i ne donese ni radost ni suze.

Vrime svetoga Martina – izazovno i kritično vrime
 

Ča ima to posla sa svetim Martinom, ki je živio pred 1700 ljeti? I ča ima to posla s nami, s Crikvom, s našim kršćanstvom, s pokršćenimi i vjerniki? Čuda, ar mi smo pozvani, biti zagovorniki ufanja i arhitekti ljubavi. Vjera nas ne zaslipljuje za život, niti nam uljiva lažno ufanje; vjera nije ideologija ni kulturna borba, nego zgrabi za posao, poduzima konkretne korake, oblikuje naše misli i daje životu smisao i cilj.

Sveti Martin živio je u teškom vrimenu: selidba narodov, neprijateljski napadi i plinjenje, vlast i zahvaćanje moćnikov i siromaštvo, manjkanje obrazovanja i potlačeni ljudi. Ali ljudi su se ufali u njega, sveca iz Toursa, biškupa siromašnih, nazvistitelja Evandjelja i konkretne Božje ljubavi. Ostavio je trajan slijed ovde kod nas, u mnogi zemlja i daleko izvan granic. On nije nek samo podilio svoj plašt, nego je podilio i svoj život, svoju vjeru, svoje talente, svoje dobro, svoju hrabrost, svoje nove početke i on je gradio moste k Bogu.

Po njem je čuda žen i muži u Crikvi učinilo isto za človičanstvo; nazivamo ih svecem, velikim i nepoznatim, zaprašenim i bliskim. Oni i sveti Martin bili su daleko od onoga, ča je danas moderno, onoga ča se u našem subjektivnom društvu doživljavanja zavodljivo prodaje kot smisao, autentičnost i srića. Sveti papa Ivan XXIII., ki je osnovao našu biškupiju, pozvao je na "aggiornamento", da se Crikva otvori i postane suvrimena. Mi, kot biškupija sv. Martina, moramo prihvatiti ta izazov, ako kanimo biti ovde za ljude.

Naše vrime – darovano i izazovno vrime
 

Zbog toga bi tribali otkriti svetoga Martina za sebe, za svoje vrime, za ljude okolo sebe i s nami: blizu života, u dijalogu sa svitom i u dijalogu s Bogom. Tomu je potribno vrimena: darovanoga vrimena, hasnovanoga vrimena, poklonjenoga vrimena, posudjenoga i dobivenoga vrime, našega stvarnoga vrimena. Big iz vrimena u virtualni svit s njegovimi mehurići pelja do subverzije ljudskih stvarnosti i gradi lažni svit sumnje, urote i otudjenja. Ov big odvaja ljude jedne od drugih i ljude od Boga. Ali Bog ne živi u iluzornom svitu, nego u našem stvarnom svitu.

Kršćani moraju biti ljudi, ki peljaju ljude u kontakt s Bogom, ki pomiru ljude i ki se daju za ljude i za Boga. To zahtijeva bliskost, ćutljivost, otvorene oči, svisnost, ljubav, pažnju i pripravnost na dilenje vrimena i davanje vrimena. Kot kršćane pelja nas poruka Evandjelja, ka nikada nije nepogibelna, drži nebo otvorenim i ljubi život i kada je postao teret. Svaki sastanak more postati ozdravljajući prekid, ki ne dopusti, da sve ostane onako, kako je.
 

Naše vrime – zajedničko, podiljeno vrime
 

Diliti i darovati vrimena, more značiti: pohoditi betežnike, starce i nemoćne u bolnica, doma i u starački domi, obaviti kupovanje, ponuditi prijevoz, skrbno ih pogledati, slušati i kada se stare životne priče stalno ponavljaju, batriti ih i ohrabriti. Hospicij, palijativna skrb i skrb na kraju života ne smu se jednostavno delegirati i prepustiti vanjskim suradnikom.

Izvući dicu i mlade iz njihovih posebnih svitov, ponudite im prilike, da izazovu druge, zainteresirati ih za lipotu svita i pokazati, da su sastanki već od društvenoga umrižavanja.

Rješavati zadaće sa školari i učeniki, pružiti dodatnu pomoć pri učenju, prepoznavati nedostatke, pratiti ih, posebno kada ih život hiti najzad, zaboravi i skrene s pravoga puta.

Preveć je osamljenih ljudi. Osamljenost zničava život i čini ljude betežnim. Neki je rivaju na stran i pokriju, drugi konzumiraju droge, alkohol i išću nadomješćenje zadovoljstva. Osamljenost ne pogodi samo ljude, ki živu sami, nego i obitelji, dicu, mlade i stare ljude, u zvanju, preopterećene i premalo izazvane, ishasnovane i ponižene. Svi oni tribaju ozdravljajuću blizinu, ka je dostkrat već od psihologije i terapije.

Pomoći svim tim ljudem, otvoriti im uši i oči, početi razgovarati se s njimi, djelovati za nje i prepoznati njihove nevolje, pravi je čin svetoga Martina. Martinova djela nisu razglašena, ona se dogadjaju tiho i se učinu i onda, i kada se človik otudji od drugih ljudi, od Boga i od samoga sebe.

Vrime je za Martinovu obitelj i Martinovu zajednicu
 

U naši dekanati, dušobrižnički prostori i fara bi mnogi ljudi mogli pokazati svoju pripravnost, da činu takova Martinova djela: dobrovoljno, časno i raskošno. Sve se ne smi i ne mora financirati, odobriti od strani Crikve, potpirati od strani države, zemlje, općin i drugih organizacijov. Dijakoni imaju posebnu odgovornost i nalog, služiti siromašnim i onim na rubu. S dijakoni mogle bi žene, muži i mnogi mladi preuzeti zadaću, da raste velika obitelj sv. Martina u našoj biškupiji, čija je posjetnica čin pomaganja. Martinova zajednica pažljivih, skromnih i na pomoć pripravnih ljudi. Papa Leon XIV. nedavno je pozvao na sveobuhvatni "savez človičanstva": Ov "nije izgradjen na moći, nego na skrbi, ne na profitu, nego na davanju, ne na nepovjerenju, nego na povjerenju."

Dragi brati i sestre, zahvaljujem svim, ki domišljeno, duhovito i predano izvršavaju djela sv. Martina, ter svim, ki preuzimlju odgovornost. U našoj biškupiji, u našem društvu, u fara i općina postoju mnoge čudjenja vridne inicijative ter bezbrojni vitezi-muži i žene ljubavi prema bližnjemu. Oni čuda puti djeluju darežljivo i velikodušno, prez pohlepnosti ili lakomnosti.

Prosim vas: Postanimo sljedbeniki svetoga Martina! Na ta način moremo stvoriti budućnost vridnu življenja i ljubavi.

Bog neka sve Vas blagoslovi

Vaš biškup Egidije

Slika: Franz Josef Rupprecht