Život je krhak i ranjiv ter ostavlja rane: beteg, usamljenost, umiranje, smrt; osobni neuspjeh i psihička opterećenja; iskustva krivice, griha, omrazivanja; boj, siromaštvo, nepravičnost - sve ča nas vraća najzad, straši, zničava i ograničava naše živote. Granična iskustva su vitalna za svako ljudsko biće, posebno granično iskustvo umiranja i nepremostiva barijera smrti.

Poslidnje tajedne se je čuda razmišljalo, pisalo i raspravljalo o ovom pitanju, i to sve će nas i dalje zaokupljati. Uzrok je bio objavljivanje intervjua s poznatim mužem neposredno pred njegovim iz vlašće volje izibranim potpomorenim samoumorstvom. Odaziv je bio velik, posebno na društveni mriža s njihovom eskalacijom, neograničenošću i kršenjem medijsko-etičkih tabuov.

Od 1. januara 2022. dopušća austrijanski Zakon raspolaganja o smrti (Sterbeverfügungsgesetz) asistirani suicid/potpomoreno samoumorstvo - u slučaju neizlječivoga, terminalnoga betega, po liječničkoj konzultaciji i po odredjenom vrimenu čekanja. Raspravu je ončas začeo jedan Gradišćanac. Pitanje potpomorenoga samoumorstva ostaje jako složeno i individualno, etički, društveno i ekonomski opterećeno. Ni banalni odgovori iz susjedstva ne udovolju mnogim pitanjam i izazovom u ovom kontekstu: „Ova osoba je u dobri ruka“, „Ova osoba je oslobodjena“ ili još gorje: „Oslobodio, otkupio se je.“ Ne triba dugo čekati, da se pojavi pritisak društvenih očekivanj: Ideja, da oni, ki trpu, tribaju “na vrime” umriti i „dostojno“, svakako bi mogla oblikovati javno mišljenje. Ali ča je onda, ako se stariji i betežni ćutu pod pritiskom? Ča život s mukom, trpljenjem, u svojoj ranjivosti i odvisnosti nima vridnosti i dostojanstvo? Moraju li umiranje i proces umiranja sve već odstupiti i dati mjesto nehumanoj, instrumentalnoj racionalizaciji? Granica med tim, da se “smi umriti” i med tim, da se “neka umre” ter da se “mora umriti” je jako tanka i uska. Svako samoumorstvo je preveć, i ono uz pomoć. 2023. ljeta je u Austriji bilo 98 potpomorenih samoumorstav, a do julija 2025. je jur osnovano 719 raspolaganj o smrti. Ni mogući efekti imitacije ne pokazuju odgovoran pristup i baratanje s ovim ljudskim preopterećenjem. Razlika med suicidalnošću, ka se more javiti kot simptom depresivnih betegov, i jasnom i samoodredjenom odlukom donešenom vlastitom slobodnom voljom, čuda puti je mala. I umiranje ne smi postati prisiljenje i zbunjeno insceniranje umiranja, nego mora ostati dogodjaj/proces žitka, sa svimi zaprekami, strahi i ufanji. I život je rizik, pothvat i uvježbanje umiranja ili preminuća, kako se je ta poslidnji korak nekoč nazivao.

Potriban je otvoreniji i iskreni razgovor i promišljanje o umiranju i smrti. Kolektivna tišina nas čini usamljenim, prouzrokuje strah i povećava trpljenje. Životni koncepti: uspješan, snažan, lip i bogat zaigrali su u ti životni hipci.

S velikom odgovornošću se mora dalje djelati na prevenciji samoumorstva. Nepromišljeno slabljenje društvene solidarnosti, da bi se rodbini zašparali tereti, podvaranju smanjili troški, a društvu znelo brime, dopeljat će človičanstvo do sigurne smrti.

Potribni su podržavajući, pomoćni odnosi: humana skrb na kraju života, ambulantne i štacionarne usluge palijativne skrbi, solidarnost, vrime, pomoćniki i čuda volonterskih uslugov. Kada je rič o nedostupnosti, neraspoloživosti života, a to uključuje i umiranje, nije potribna dostupnost smrtonosnih sredstav iz apoteke/ljekarne, nego veliko srce, ruke za pomoć, razum, iskrenost, pažljivost i empatija, a vjerojatno i vjera u Boga, za koga naša smrt nije kraj, nego početak života s njim: otkupljenje/spasenje i goristanje.

Neka bude tako, ufam se!

I tako se učim živiti i umriti.

Slika: Pixabay