Šokantni dogodjaji u školi u Gracu, krvoproliće tinejdžera, mladi aldovi umorstva, umorena učiteljica i naranjeni ranili su i nas ter postavljaju pitanja cijelomu društvu i svim ljudem.

Školari, učitelji, roditelji, pogodjeni i svi oni, ki su još svenek sposobni, biti šokirani i suočiti se sa životom, ostaju s mnogimi pitanji.
 

Austrija je žalovala, ne samo Grac, sve škole, ne samo gimnazija “BORG” u Dreierschützengasse, dica i mladi postavljaju pitanja, ka nikada prije nisu bila postavljena, učitelji i roditelji su puni skrbi, ufamo se ne pretirano zabrinuti. Pomagači natčlovičje daju od sebe, političari se giblju i donesu nove zakone, proglašava se vrime nacionalnoga žalovanje, a izvanredno stanje postaje normalno, svakodnevno.
 

Skupna žalost, sužalovanje i suze, nažganje svić, polaganje cvijeća, riči batrenja i hrabrenja, lučenje od mrtvih, važne su stvari i daju potpor.

Molitva nije samo pobožno brbljanje i vjera se smi potvrditi, uključujući i vjeru u život po zemaljskom životu, u život u zajedničtvu s Bogom. Ako bi kratki život ovih mladih ljudi bio sve, onda bi ov život izgubio smisao. Pitanje o Bogu, ko se u ovom kontekstu postavlja i se smi postaviti, moglo bi postati i lak izgovor. Sumnjivo je, mora i more li se Bog opravdati za ov čin.
 

Ipak već tišine, razmišljanja, življenja s nepoznatim i privrimenim, propitivanja naših životnih planov i naše kulture, pitanja o zlu i vragu u ovom svitu i stvarnosti griha u človiku, ne bi bilo čisto pogrišno i krivo. U takovi situacija triba se odupriti i kolektivnoj hektiki. Senzacionalizam, slipi jad za akcijom i djelovanjem, pretirani aktivizam, rasprava o novi zakoni o oružju, frenetičnost rasprave i poželjenje špekulacije nećedu nam dati napredovati. Mnogo toga će u ljetni miseci potihnuti i zaspati. Čuda puti je slipi jad za akcijom i djelovanjem dokaz, da smo se kot društvo odučili, kako zahadjati s nepodnošljivošću neočekivanoga i da šok postaje normalno stanje, kada temelji već ne držu a život postane proizvoljan/bar kakov.
 

Mnogi mediji su nepošteno iskoristili ovu tragediju. Ugašenje televizora, utišavanje radija, staviti novine nastran i ne gledati i slušati društvene mriže, njihovo brbljanje, njihove teorije urote i njihove bedavosti bila je ispravna odluka. Zaistinu je objektivno izvješćavanje bilo rijetko. Senzacionalni videozapisi traumatiziranih ljudi, kipi, intervjuji i komentari prez ikakove dodatne informativne vridnosti služili su želji publike za spektaklom i senzacionalizmom; šok školarov i rodbine aldovov je ishasnovan, da bi se iz ovih plačućih i zaplakanih izvuklo nekoliko rečenic, ke su potom prodane kot ekskluzivno izvješćavanje.
 

Novinari su opkolili mjesto zločina, da bi uznemiravali školare, rodbinu i učitelje, kot i stan južno od Graca, u kom je počinitelj stanovao s majkom, vjerojatno još i živio i zatopio se u svoj virtualni svit. Bio je maltretiran, pišu mediji. Škole, ke je počinitelj kratko pohadjao kot školar, i one, u ki je majka počinitelja uvijek nek kratko vrime podučavala, mogle bi povidati i drugačiju priču. Štamparski savjet sam neće najti ključ za razjašnjenje.

Od Ballhausplatza u Beču do katedrale svetoga Štefana i Parlamenta, u najjužnijem dijelu Koruške i u najzapadnijem dijelu Vorarlberga se je žalovalo, tako da već nije bilo lako identificirati Grac kot mjesto, kade se je dogodila tragedija. I svi su govorili, tugovali, objavljivali, čim hitrije i ganutljivije, bolnije: političari, Crikve, stranke, psihologi i terapeuti, udruge i savjetovališća, kih ima jako čuda, i ako ih do sada jako nismo upametzeli.
 

I ovo bi se moralo podjelati, obraditi! I tako ostaju pitanja, ka nadilazu ov strašni čin. Ona ćedu nas još dugo mučiti, a ta pitanja naližu naše živote, naš stvarni svit, naližu nas kot ljude, našu vjeru u Boga, našu iskrenost i otvorenost prema sebi i drugim ljudem, a i hrabrost, da od sebe smimo čuda već potribovati, zahtijevati.

Ljudi moru čuda izdurati; izazovi ne moraju svenek biti preopterećenje.

Slika: Pixabay