Srce shranja čuda otajnosti. Barem tako volimo misliti. Nekada ne željimo, da drugi vidu naše srce. Nekada je tako razboritije. Nekada nije.
 

U antički vrimeni, a i čuda ljet kasnije, srce se je držalo sjedišćem misli, ćuti, odlukov. Prije nego smo zaronili u misterij mozga, srce je bilo organ, ki pelja glavnu rič u našem životu. Ni danas se nije čuda preminilo, barem na simboličkoj, iskustvenoj razini. Neki, ki nas ljubi, more nam darovati lančić s priviskom srca. To za nas postaje simbol ljubavi med tom osobom i nami: roditeljev, hižnikov, sestar, braće ili prijateljev. Zavjetni dari u kapela po svitu nosu oblik srca. O srcu je govorio i Jezuš Kristuš.
 

On nije govorio o njem u filozofskom ili psihološkom smislu, niti se je upušćao u izdjelana tumačenja. Jednostavno je prodikovao ono, ča je vidio: iz srca izajdu dobre i zle misli i djela, grihi i vrline. Pritom je mislio na središće našega bića, ta slikoviti centar, u kom se za prvo mjesto „boru“ svit i Bog. Svi mi nosimo svoje srce vidljivim, morebit ne „na dlanu“ ili „rukavu“, kot to rado velimo za nekoga, ki ne shranja, ča misli i ćuti, nego otkrivamo svoje srce čuda puti i protiv svoje volje.
 

Pobožnost je poseban način, na koga osobno odabiremo, iskazati Bogu ljubav, poštovanje i pažnju. To je i dar Duha Svetoga, koga nimaju svi u istoj mjeri. Negdo mora učiti pobožnost od drugih, cijeli život će jecati, ter će svenek iskati svoj izričaj na tom polju. Negdo drugi će jasno znati, ka pobožnost njegovoj naravi najbolje odgovara u smislu izričaja. Morebit će to biti Očenaš, morebit klanjanje, morebit križni put, morebit ča tretoga. Morebit će se boriti s jednostavnimi molitvami ili liturgijskimi čini kot časoslov. A neki će „otkriti“ čisto novu pobožnost: tako je bilo sa sv. Marijom Margaretom Alacoque. Ova redovnica je još od mladosti u svojem srcu jasno čula glas, nešto ča bi mi danas nazvali lokucijom, odnosno Božjim darom osobnoga obraćanja. Uputio ju je, da se priključi sestram u samostanu od Pohodjenja u Paray-le-Monialu u Francuskoj 25. maja 1671. ljeta. Prihvaćala je sve zadaće, ke bi joj dodilili. Tokom kraja 1673. i tokom 1674. ljeta je imala četira vidjenja, ka je na zahtjev poglavarice samostana opisivala u svojoj autobiografiji, koliko joj je nje rječnik dozvolio.

Od tih četirih vidjenj moremo prvo držati upoznavanjem sa misijom Srca Jezuševoga, a to je želja, doprijeti do svih ljudi. U drugom vidjenju se susrećemo sa ikonografijom Srca Jezuševoga, kakovo poznamo: otvoreno srce okruženo trnjem i plameni. Trnova koruna, ku pritom vidimo, znak je ne doslovne trnove korune, ku Jezuš sada nosi, nego je slikovit znak naših grihov. Treto vidjenje je važno za nas u vidu pobožnosti: svetoj Mariji Margareti prikazao se je Jezuš u slavi, sa sjajnih pet ran i otvorenimi prsi, ke su isijavale jak plamen. Prosio je, da se svaki prvi petak u misecu učini zadovoljšćina za sva zbantovanja, ke su njegovomu Srcu nanesena u vidu spovidi (ako nam je ta čas potriban), sudjelovanja u euharistiji i pričešćanju s nakanom pobožnosti prema Srcu Jezuševomu. Zadovoljšćina nije jedino, ča je zatraženo; uza nju dojdu još obilatija obećanja, njih još dvanajst.
 

Tih dvanajst obećanj ostavljam, vam dragi štitelji, da otkrijete, ter ih zbog dužine ovoga teksta ne bih navodila.
 

Stala bih na hipac kod zadovoljšćinov i obećanj. Moramo viditi jednu stvar: u ovoj pobožnosti Jezuš ne prosi ništa izvanrednoga - spovid, sudjelovanje pri svetoj maši i pričešćanje. Neki bi tomu pridodao i izmoljenu devetnicu Srcu Jezuševomu. Sve jedno ku pobožnost bi molili, moramo se pripaziti jedne stvari: devetnice, pričešćanja i maše s posebnom nakanom i slično nisu magijski obredi, kimi mi zadobivamo milosti tih, na primjer, dvanajst obećanj, ka se ovde navodu samo zato, ar smo ih izmolili. Milosti, o kimi Jezuš govori, a govorio je o njimi i u evandjelji, kot i u pismi apoštol Pavao, zadobivaju se, ar je Bog - Bog. Milost je nezasluženi dar, ki se ne zaslužuje brojem izmoljenih očenašev. Molitva općenito služi, da bi se mi stavili u Božju nazočnost i uključili na njega kot izvor. Moleći, mi - da tako velim -, ugadjamo frekvenciju kot na radio stanici, ter onda naša duša i srce moru „čuti“, ke milosti su nam sada potribne i kako to srce minjati, da bi u njemu bilo mjesta za Jezuša.

Četvrto vidjenje je važno, pak, da bi se razumili razlogi zapeljanja svetka Srca Jezuševoga po svetku Tijelove, petak po “Tijelovskoj osmini”. I ovde vidimo povezanost euharistije, odnosno kruha, ki skriva Jezuša u sebi, a želji biti vidjen i slavljen, ter njegovoga srca. Drugimi ričami, Jezuš je kontakt s našim srcem jedini dom, koga ima. Putem proslave toga svetka on je Margaretu Alacoque, kot i nas danas, prosio, da mu od srca napravimo dom. Dom, u kom nije zbantovanja prema njemu i kade je primljen u čisto mjesto, ko ne dili s nikakovim našim grihom.

Zato: drugi put kada vidite prikaz Srca Jezuševoga, spomenite se, da ono gori za vas, čeka vas. Ne samo u juniju, i ne nek prvi petak u misecu, nego svaki dan, svaku minutu.

Slika: Fara Gornji Četar