Misli o shodišću

Shodišće je povezano s našim životom i jako s Bogom, sve jedno da li idemo piše, biciklom ili nekim drugim vozilom. I svenek je mučno. Ali to nije fizički trening, nije vrhunski šport, nije fitness program. Ali to isto tako nije šetanje u parku, nije muka, nije religijska vožnja, na koj bi se Boga moralo nanovič izmisliti, a takozvani "peljači hodočasnikov" ne bi imali ništ drugo djelati, nego mučiti hodočasnike svojimi duhovnimi nalogi.
 

Shodišća su u ljudskoj prirodi; dio su naše prirode i naše velike hlepnje. Človik je hodočasnik, nemirna duša, človik na putu, človik s velikimi i malimi cilji, ki su peljani željom, da se dojde do neke točke. Ljudi nisu stvoreni za kauč, njihov partner u razgovoru nije ekran. Slušalice i čepići za uši činu nas gluhim za svit, njegovu lipotu, za Boga i ljude. Sve to izolira ljude, čini ih betežnim. Tribali bi biti sposobni za shodišće, ali ča je još važnije, shodišće nas čini sposobnim za život.
 

To je svenek sastanak: Sastanak sa samim sobom, ar kot hodočasnik ne morem ostaviti sebe za sobom sa svim, ča me definira, gane, vraća najzad i pelja najper. Sastanak sa svimi, ki idu s nami i držu korak, ki dilu svoje živote s manom i od kih ne shranjam svoje životne priče. Shodišće je sastanak s Bogom, ki se nije odaljio od mene, nego dili život s nami, poznaje naša otputovanja i naše odustajanje, čeka nas na križanju života, brani nas od prokletih dibin i čeka nas na cilju. Svako hodočasno mjesto oživljava Boga: kroz njegovu nazočnost u crikvi, kroz svece ki su postali i nastavljaju biti opipljivi na ovom mjestu, kroz lipotu, arhitekturu, umjetnost, glazbu, molitvu i sve, ča ova svetišća čini tako fascinantnim. Ali i kroz suze, pot, radost i zahvalnost, ki karakteriziraju takova mjesta.

Za hodočasnike shodišće nikada nije cilj, nego životni put sa zavoji, ki pelja do cilja! Svaki, ki to ne priznaje, slipo se shranja za starom reklamom za aute i obraća se okolo sebe.

Svako shodišće je pretvorba, otvorenost Bogu i pažnja za moj život. Ono sa sobom zame moju prošlost i oslobadja me za ono, ča će dojti.

Shodišće je svenek iskreno. To su iskusile generacije pred nami, a to ćedu iskusiti i generacije za nami. Zato su potoki hodočasnikov stari, hodočasnički puti dobro zgaženi, hodočasnička mjesta uzbudljiva, a odlaski sveti. Ovi vraču ljude.

Neki su zabili, kako se ide na shodišće, drugi još nisu pronašli hrabrosti za to, ali mnogi se seguraju, to učiniti, ar išću Boga i obloženi su velikimi životnimi pitanji.

Naš cijeli život je jedno shodišće: Odlazak i sastanak, obraćenje i rizik, strpljenje i pažnja, čudjenje, zahvalnost i suze, otvorene oči za čudo človičanstva, čudo stvaranja i za čuda, ka Bog još svenek čini, još i ako obično nisu glasna i upečatljiva.

Shodišće nikada nije pitanje pinez, truda ili organizacije, i nije samo ljetni program.

Shodišće je jezik srca. Bog vlada tim jezikom i još svenek nas poziva na dugo očekivana putovanja.

Slika: Pixabay