Tradicijska društva, a to su većinom seoske zajednice Gradišćanskih Hrvatov – i njeva okolica – imala su posebnu vezu s Martinjom, sa samim danom, 11. novemberom. Taj dan je bio dan preokreta, dan promjene. I to na različiti sloji.
 

Dokle god su naša sela imala seoske pastire, oni su imali i početak i završetek svojeg sezonskog djelovanja. Tako je svinjar morao do Martinje ali na Martinju vrnuti svinje iz skupnog pašnjaka. A na dan svetog Martina je pak sabrao si plaću za svoju sezonsku službu. Tako je išao i kravski pastir. A dogodilo se tako da je išao od hiže do hiže, od stana do stana iz kojeg su dali to ljeto svinje (ali kravu) na pašu i je binčanjem, čestitkom pohodio te stane. Binčanje, bjenčanje je išlo na Undi, u Hrvatskom Židanu i u okolici ovako:
 

„Hvaljen budi Jezuš Kristuš!

Ovo san van donesal sfijetoga Mertina šibu,

da van Buog udili sriću.

Nuliko prašćićev i tijelac,

Kod je na kići lišćić.

Hvaljen budi Jezuš Kristuš!”

Predzadnji dva redi su u Plajgoru ovako glušili:

„Kuliko kićića, tuliko tijelčićev,

kuliko lišćića, tuliko prašćićev.”
 

Od brizove kite su za iduće ljeto napravili bič. A kroz zimu se je ta šiba čuvala na meštarskoj gredi, u hiži. Ako se dite ni dobro ponašalo i je otac mislio da mora to dite malo na red naučiti – ada ispračkat je iz šibom – onda je nek pitao: „Ćeš Martinku?!?” A dica su znala da moraju popušćati ili te dostat šibanje. – Pastir je dostao u stanu liter vina i martinjski kolač, a koč-toč i hlib kruha.
 

A za preokretni dan su držali dan svetog Martina i zbog vrimenske prognoze. Rekli su: „Ako sveti Martin na bilom konju dojaše, onda ćemo imat črni Božić“. – I obrnuto: ako na črnom, onda će bili Božić biti. Tim su mislili na mlačnu ali na zimsku Martinju – prez sniga je „konj“ črni a snižan je bjeli. I jedna i druga izreka tvrdi da se na dan svetog Martina jesen preokreće u zimu.
 

Pozna se i jedna izreka, kratka povidajka, ka veli:
 

„Ako nam Mertin merzal dan donesije,

ali onda se na i vrijeda s sniguon tresije,

ali s šuhin, nigdar s mokrin,

to si misli i Djandre za njin.”
 

Još dalje bi mogli brojiti zbog čega je bio kroz stoljeća preokretni dan Martinja. U zadnje vrime se na Martinju raširio običaj lampionske povorke. Kako se to povezuje sa svetim Martinom ali iz njegovim danom?!? – Za vrime cehov je morao meštar od dana svetoga Martina zapaliti svitlo – sviće, lampuše – u svojoj djelaonici da bolje vidu djelači ki su se pod njegovom rukom učili meštriju. No, imamo i bližu vezu sa svetim Martinom. Perikopa – prepisano evandjelje za ov dan – je dugo vrime bila prilika od priprostih i mudrih divic (Mt. 25, 1-3). Mudre su zele sobom ulja u svoje lampuše i tako su nek one došle na svadbu, ar je zaručnjak kasnio i priproste su morale pojt kupovati za sebe ulje. Ovo evandjelje je moglo raširiti u različiti regija običaj pohoda s lampioni.
 

Sveti Martin rasčisti vino – velu stari ljudi. A to držu i vinogradari da se na ov da more kušati mlado vino, da znaju i to pogoditi, kakovo će biti novo vino kad čisto uzrije. Tako se na Martinju kušalo i kuša vino. U staroj liturgiji moremo najti pak i drugi uzrok, zašto se moglo na ta dan kušati vino.
 

Kad je u 6. stoljeću u Rimu upeljan advenat, onda je bio post pred Božići tako dugi kot i pred Vazmom: šest tajedna se postilo. (U milanskoj liturgiji – u ambrozijanskoj – je tako ostalo do danas.) Papa Grgur Veliki je još u istom stoljeću skratio na četire nedilje pokoru pred Božići. Ipak se i kasnije nazivalo ovo vrime „korizma svetog Martina“ a Grgur iz Tours-a je u 6. stoljeću spominjao ovo razdoblje kot vrime pokore. – Ako se je od dana svetoga Martina postilo, onda se je na dan moglo još razveseliti uz vino, meso i tance. A potom su kroz ove liturgijske odredbe držali post.

Slika: Franz Josef Rupprecht