Životi svecev mučenikov kadakoč najveć presenetu svojim sadržajem upravo zbog njihovoga slobodnoga, srčanoga predanja svidočanstvu vjere. Jedna od takovih svetic je i Katarina Aleksandrijska, ka svojom umnošću i hrabrošću pokazuje, kako isprepletena ljubav prema Bogu, vjera kot zaufanje u Božja obećanja i ufanje, da ćemo ih iskusiti, potiču dušu, da se suoči s izazovi progonstva.

Sveta Katarina rodjena je u Aleksandriji, u drugoj polovici 3. stoljeća. O nje životu imamo malo povijesnih podatkov, pretpostavlja se još i da je bila kćer ciparskoga kralja. S druge strane se s nje životom povežuje množina legendov, njom nadahnute nastale su brojne izreke, još i u stihi napisani pobožni životopisi. Ono, ča očito zaokuplja i potiče vjerničko nadahnuće, je spoj osobin ove svetice: učenost, rječitost, lipota i pobožnost su neke od osobin, ke joj moremo pridati. Zajedno sa srčanim svidočanstvom vjere usred mogućnosti različnih torturov, ke su kršćani pretrpili, potiče nastanak i razvoj pobožne predaje, ka prepoznaje svece med svojimi vjernimi. Za potriboće ovoga članka izdvojit ću dvi legende, ke se vežu uz svetu Katarinu Aleksandrijsku.

1. Jezušev prstanj
   Katarina je pred svojim kršćenjem imala zanimljiv san. Jur kot mlada divojka je bila poznata po svojoj učenosti i lipoti. Ali u snu zagledala je Divicu Mariju s Jezušem u naručju, ter je Jezuš rekao svojoj majki, kako Katarina nije dovoljno lipa, da bi mu postala zaručnicom, okrenuvši od nje glavu. San je zaokupljao Katarinu ča do kršćenja, da bi se potom nastavio, samo je sada došlo do obrnutoga: mali Jezuš je u snu Katarini darovao prstanj, stavivši joj ga na ruku. Ona se s tim prstanjom probudila ter ga već nije znela.

2. Maksiminovo fantenje
   Da atributi kot lipota i inteligencija moru nekada ženam stvarati probleme, potvrdjuje i ov splet okolnosti iz Katarininoga života. Maksimin II. Daia, jedan od diliteljev vlasti u Rimskom carstvu, je za svoj glavni grad imao Aleksandriju. Kada je odlučio, iz toga grada zničiti sve kršćane, je Katarina zaprosila susret s njim, hoteći ga odvratiti od te namjere. Svetica mu je argumentirano predstavila svoje vjerovanje u Jezuša Kristuša kot Gospodara svih stvorenj. Razljućen ju je car konfrontirao s pedeset filozofov, ki su joj pokusili dokazati, da Kristuš nije Bog, ar je umro na križu. Namjesto željenoga učinka, se je njoj ugodalo, te filozofe mudrošću svoje komunikacije obratiti na kršćanstvo.
   Onda je car odlučio, zatvoriti ju u tamnicu, ali nije izrekao smrtnu odsudu. Presenećen nje lipotom, pokušao ju je nagovoriti, da mu postane ženom, ča je Katarina odbila. Potom je car odlučio nje smrt. Za to je izmislio posebno okrutno mučilo, neku vrstu kotača s noži. Plan mu se nije ugodao, ar se s neba spustio plamen i ga važgao skupa s vojniki i krvniki, a Katarina je ostala nenaranjena. Preostalih dvisto vojnikov, ki su bili svidoki dogodjaja, se je isto tako obratilo na kršćanstvo, vidivši Božju moć suprot careve okrutnosti. Spomenuti razvoj dogodjaja dodatno je razjadao cara, ki je Katarinu 307. ljeta dao izvan gradskih zidin usmrtiti. Po sveticu su došli andjeli i pokopali ju na Sinaju, kade se danas nahadja njoj posvećena bazilika.

Ča nam govoru ove legende? Da prem brutalnosti vlasti ovoga svita postoji Neki, ki nadilazi moć carev, ter da je Bog jedini gospodar života, a dogodjaje kako u životi pojedinih svecev tako i na širjem planu koristi, da bi človika privukao sebi.
 

Na kraju valja spomenuti, da se uz svetu Katarinu vežu i odredjene popularne izreke kot “Sveta Kata, snig na vrata.” i “Sveta Kata točni dan, do Božića misec dan.”. Spomenute izreke izražavaju bliski dolazak Božića, odnosno potribnu duhovnu i materijalnu pripravu za vrime adventa, budući da se spomendan svete Katarine Aleksandrijske spominja 25. novembra.
 

Sveta Katarina Aleksandrijska, zagovornica teologov, učiteljev, knjižničarov i bolničarov, moli za nas!