Fara Pinkovac hodočastila je nekada vlakom ili autobusom u Celje, a to pred i po Drugom svitskom boju. Od 1949. ljeta se je hodočastilo redovito autobusom k Mariji Celjanskoj.
 

Rado se spomene starija generacija seoskih ljudi na hodočašćenje u šezdeseti ljeti. Seosko autobusno poduzeće prevažalo je autobusom bezbrojne hodočasnike iz Pinkovca u Celje. Kada su se onda hodočasniki opet vratili domom, postali su izvan sela, kade su je domaći ljudi jur čekali. Išli su po selu jačući i moleći u procesiji u crikvu i na ta način donesli pozdrave od Marije Celjanske. Donesli su i dare za svoje obitelji, tako je bila navada. To su bili mali kipići i molitvice, očenaši, lončići, medenjaki i čuda drugoga. Ova navada se drži do dandanas.

U osamdeseti ljeti su se neki mladi junaki vozili biciklom u Celje i onde svečevali sv. mašu sa seoskimi farniki.
 

1988. ljeta se je mala grupa mladih ljudi otpravila prvi put piše na put u Celje. Iz Pinkovca je pišački put dost dug, oko 140 kilometrov. Pišačko shodišće zato dura četire do pet dan. Na početku su hodočasniki morali i prenoćevati u sijenu, ar je bilo teško najti kvartir. Dandanas se još rado spomenu ondašnji mladi hodočasniki na to pišačenje. S hodočasniki iz Pinkovca su išli, i koč toč još idu, i vjerniki iz drugih far: na primjer iz Čembe, Bandola, Vincjete, Fratrovoga Sela, Nove Gore i još iz Beča. Neke dobre seoske duše pratu hodočasnike još i do Birkfelda, u Štajerskoj, i je hranu jilom i pilom. Duševna hrana hodočasnikov na putovanju su bile (i su još svenek) molitve, jačke, meditacije, službe riči i koč toč sv. maše. Pred nekoliki ljeti je jedan bravarski majstor iz sela napravio hodočasni križ, koga su postavili neki hodočasniki na Stanglalmu.
 

Pinkovski hodočasniki su prva gradišćanskohrvatska grupa, ka dojde petak napodne na veliko hrvatsko shodišće u Celje. To je prije htio naglasiti bivši superior p. Karl Schauer u svoji pozdravni riči pri svetačnom ulazu. Jedna druga posebnost pinkovskih hodočasnikov je, da su već od 20 ljet dugo svečevali svoje vlašće ritmičke maše pred velikim oltarom i kasnije u kapeli sv. Mihovila. K ovoj sv. maši su mogli doputovati autobusom hodočasniki iz Pinkovca. Ove ritmičke maše su bile jako obljubljene i od drugih vjernikov iz Gradišća.
 

Putujuća Celjanska Marija je prebivala dvakrat u Pinkovcu: a to u ljeti 1978./1979. i 2008./2009.

Putovanje kot i hodočašćenje i onda ta ćut, kada se stupi u tu krasnu baziliku pred oltar, pokleknuti se i pomoliti Blaženoj Divici Mariji, ostane nepozabljen doživljaj.

Hodočašćenje je kot lijek za dušu i tijelo. Ako “dobre duše” dobrovoljno organiziraju putovanje i pratu hodočasnike, da dostignu svoj cilj, onda se to i ugoda.

Slike: Wagner, Jandrišić, Schwarz